Posredovanje ili medijacija je postupak rješavanja sporova različit od suđenja, u kome stranke sporni odnos rješavaju uz pomoć jednog ili više posrednika (medijatora), koji im pomažu da kroz dogovaranje i pregovaranje postignu zajedničko rješenje i dođu do sporazuma koji rješava njihov spor i koji prihvataju sve stranke. To je neformalan, ekonomski isplativ i brz postupak, koji se po pravilu bira zato što je jeftiniji i brži od suđenja. Njegove osnovne karakteristike su dobrovoljnost, jednakost stranaka, isključenje javnosti, povjerljivost, tajnost podataka, nezavisnost i nepristrasnost posrednika.  Može da se primijeni prije pokretanja sudskog postupka, i u bilo kojoj njegovoj fazi, uključujući žalbeni postupak. Posredovanje počinje tek ako ga prihvate sve stranke, a uspješno se okončava zaključenjem sporazuma, koje ako se da na zapisnik pred sudijom, stiče snagu pravosnažne sudske presude koja se može i prinudno izvršiti.  Prihvatanje posredovanja ne znači i prihvatanje sporazuma. Ako postupak posredovanja ne uspije, strankama uvijek preostaje suđenje.

Od 60.-tih godina prošlog vijeka posredovanje postaje rasprostranjeno u mnogim državama svijeta. Na teritoriji bivše Jugoslavije prvo počinje da se koristi u Sloveniji, početkom ovog vijeka, a zatim i drugdje. U Crnoj Gori je prvi put propisano Zakonom o parničnom postupku 2004. godine i Zakonom o posredovanju 2005, ali njegova značajnija primjena počinje tek osnivanjem Centra za posredovanje 2008. godine. Međutim, koncept mirnog vansudskog rješavanja sporova je odavno poznat u Crnoj Gori, zbog viševjekovne tradicije djelovanja mirovnjaka, miritelja, muslihuna i mirovnih plemenskih vijeća.