CEMI - Centar za monitoring i istraživanje

Uspavani lider - Perspektiva pridruživanja Crne Gore EU: Između simuliranja reformi i nesposobnosti EU za proširenje

prije 9 mjesec in novosti

Vlada Duška Markovića proslavila je svoju trogodišnjicu tako što je dala sebi čistu peticu za napredak koji je postigla u prethodnom periodu. Marković, aktuelni premijer Crne Gore i zamjenik šefa vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS), bio je uvijek na  pozicijama moći tokom svoje karijere. S toga, čak i on i oni oko njega koji razumiju stvarnu situaciju u procesu pridruživanja EU moraju vidjeti da je Crna Gora, iako nazivana „liderom u regionu“, sada akter jednog od najdužih pregovora o proširenju u istoriji EU. Glavno pitanje je da li će ova činjenica rezultirati potrebnim dubinskim reformama ili igrom traženja krivca u kojoj su EU i njeni lideri viđeni kao strana koja nije voljna da ispuni obećanja data u Solunu 2003. godine?

Mjesec dana nakon Makronovog „ne“ za otvaranje pregovora sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom, crnogorski istraživački centar CEDEM izašao je sa rezultatima svog istraživanja javnog mijenja u Crnoj Gori.[1] Anketa je pokazala da 46,2% građana Crne Gore vjeruje da Crna Gora ide pogrešnim putem. To je u veliki skok u odnosu sa anketom odrađenom u septembru 2012. godine, nekoliko mjeseci nakon što su pregovori sa EU zvanično počeli, kada se pokazalo da 32,5% građana vjeruje da je zemlja na lošem putu. Tipični EU entuzijazam među građanima Crne Gore opao je sa značajnih 70,4% u decembru 2011. na 55% građana koji podržavaju članstvo Crne Gore u EU u 2019. godini.

Postoje dva načina na koji oni koji su bliski Vladi opravdavaju ovaj trend. Prvi je da je pad podrške prirodna pojava u pristupanju EU i Hrvatsku bi koristili kao vodeći primjer. Ovaj argument ne uzima u obzir specifičnost položaja Crne Gore i probleme oko reformi koje Hrvatska nije imala. Nije dovoljno konstatovati da je ovo prirodno stanje bez uzimanja u obzir da su mnogi u Crnoj Gori razočarani što EU nije bila u stanju da preduzme radikalnije korake da spriječi političke napade na javni servis RTCG ili da spriječi političko miješanje u rad Agencije za sprječavanje korupcije (ASK). Bez vidljivih rezultata crnogorska javnost ne može vidjeti uticaj moći EU posebno jer javnost ovaj proces posmatra drugačije nego EU tehnokrate.

EU i dalje odbija da otvoreno govori o uvođednju klauzule balansa, što je bio prigovor glavnih aktera crnogorskog civilnog društva. Nekoliko organizacija civilnog društva koje su zbog ove argumentacije postale meta pro-vladinih aktera kao i crnogorskog predsjednika, konstatovalie su da: „Vlada Crne Gore majstorski primjenjuje strategiju iscrpljivanja u procesu evropskih integracija, zloupotrebljavajući potrebu EU za novim integracionim optimizmom“.[2] EU je intezivirala pritisak sa posljednjim dokumentom EK koji se odnosi na situaciju u Poglavljima 23 i 24 za Crnu Goru. U okviru ovog dokumenta, EK izražava zabrinutost zbog dodjele kredita i stanova zaposlenim u pravosuđu i mogućih uticaja koji to stvara, politizacije Agencije za sprječavanje korupcije i javnog servisa, ali i zbog trećeg mandata predsjednice Vrhovnog suda, što je neustavno u očima mnogih u Crnoj Gori. Međutim, odgovor crnogorskih vlasti fokusirao se na javno osporavanje nekih navoda EK, što je pokazatelj budućih odnosa između EU i Crne Gore u pogledu moći EU.

Nažalost, sposobnost EU da uspješno primjenjuje instrumente politike proširenja i dođe do pozitivnih ishoda na Zapadnom Balkanu je prilično upitna. Među četiri zemlje kandidatkinje za EU ​​u regionu (Albanija, Crna Gora, Srbija, Sjeverna Makedonija), Crna Gora se smatra „predvodnicom“. Međutim, u svojoj Strategiji za Zapadni Balkan iz 2018. godine, Evropska Komisija je naglasila da u svim tim zemljama postoje elemenati „zarobljene države“. To naravno dovodi u pitanje napore EU, u periodu od 2003. do 2018. godine, u pogledu sposobnosti ne samo da postavi okvire s ciljem da se u ovim zemljama promijeni okruženje, već da u potpunosti transformiše politički i pravni sistem.

Prethodno spomenuta strategija iscrpljenosti kreirala je narativ koje se široko koristi kao opravdanje za nedostatak napretka. Makronova potreba da se predstavi kao prirodni lider unutar EU i njegovo korišćenje odluke Evropskog Savjeta o davanju datuma za početak pregovora o članstvu sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom dali su savršen izgovor balkanskim liderima da pokrenu priču o podjeljenoj Evropi. Iako Makronove primjedbe još uvijek nijesu pretočene u potencijalne politike i neke njegove ideje istinski mogu poboljšati proces pristupanja EU, njegovo naglo "ne", crnogorske političke elite još uvijek mogu iskoristiti za prebacivanje krivice za neuspjeh u pregovorima na EU. Imajući u vidu medijski monopol koji DPS ima u Crnoj Gori, nakon otpuštanja neutralnih urednika i direktora iz RTCG i kritički orijentisanih članova Savjeta RTCG, i veze sa odredjenim novinama i lokalnim javnim emiterima, neće biti teško stvoriti sliku u kojoj su unutrašnja pitanja EU kriva za nedostatak napretka u procesu pridruživanja Crne Gore. To bi bio prirodan nastavak već utvrđenog narativa u kojem se EU ponaša kao kolonijalna sila kada je u pitanju „miješanje“ u unutrašnja pitanja poput medijskih sloboda, koji je crnogorski predsjednik Milo Đukanović već uspostavio kroz svoje izjaeve i nastupe.

Postoji veliki broj propuštenih prilika u procesu pridruživanja Zapadnog Balkana od strane EU koje su mogle da budu iskorišćene za približavanje regiona uniji. To često rezultira otvaranjem prostora za treće strane (Kina, Rusija, Turska) i jasnijom projekcijom njihovih ideja o tome kako region treba da izgleda. Političke elite na Zapadnom Balkanu, a posebno u Crnoj Gori, naučile su da veći interes trećih strana u regionu čini EU otvorenijom za političko pregovaranje. Na ovaj način vladajuće elite mogu imati koristi od finansiranja iz EU,  veće političke podrške ili bolju vidljivost koji će im omogućiti da dobiju više političke moći na nacionalnom nivou. Do toga se dolazi bez plaćanja visoke političke cijene, poput reforme pravosuđa, koja bi sigurno uticala na njihove monopole moći.

Obje ove situacije štete najmoćnijem instrumentu EU u procesu pridruživanja, a to je EU politika uslovljavanja. Ako EU ne želi da maksimalno iskoristi instrumente koji su joj na raspolaganju, to bi bila jasna poruka lokalnim političkim elitama da pravila mogu da nametnu po svojoj želji a da će politički troškovi toga biti niski. Pored toga, podrška članstvu u EU unutar crnogorske javnosti mogla bi nastaviti da pada. To bi bila posljedica identifikacije EU sa status quo-om u zemlji, ako se EU pritisak na političke elite vidi kao slab ili nefunkcionalan. S druge strane, Makronov pristup mogao bi da našteti i EU politici uslovljavanja jer ovaj princip funkcioniše samo kada je nagrada, odnosno članstvo, jasno vidljiva i realna , a što nije bio slučaj sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom.

Kada je Crna Gora u pitanju, obje strategije bi naposljetku imale negativne posljedice na vladajuću DPS i poziciju Crne Gore kao „lidera u regionu“ . Uslijed određenog nivoa stabilizacije i normalizacije u ostalim zemljama u regionu i usredsređenosti EU na podršku regionalnim inicijativama poput „Mini-šengena“, Crna Gora i njen pristup integracijama bi se uskoro našli izolovani. Stoga, crnogorske vlasti se moraju u potpunosti fokusirati na reforme u oblasti vladavine prava i spriječiti dalje političko uplitanje u nezavisne institucije poput ASK i RTCG. Pored toga, imajući u vidu administrativne kapacitete za potpunu primjenu pravne tekovine EU, Vlada Crne Gore nema luksuz da stvara pro-vladine organizacije ili vodi ratove sa prepoznatim, kritički orijentisanim organizacijama civilnog društva. Resursi i kapaciteti svih zainteresovanih strana trebali bi biti ujedinjeni kako bi se državama članicama pokazalo da Crna Gora zaslužuje članstvo. Ovo je pravi trenutak za to, dok je EU još uvijek fokusirana na region. Bliska budućnost donosi važne izbore u Francuskoj, novog kancelara u Njemačkoj, nove izbore u SAD i mogući novi talas migrantske krize. Vrijeme za reagovanje je stoga ograničeno i mora se brzo djelovati.

Ovaj članak je napisan u sklopu projekta "Evolving or revolving: Institutional reforms and democratic legitimacy in Kosovo, Albania, and Montenegro", koji je sproveden od strane Instituta “Demokratija za razvoj“, Evropskog pokreta u Albaniji i Centra za monitoring i istraživanje, uz podršku Evropskog fonda za Balkan, kao zajedničke inicijative fondacije Robert Bosch, fondacije ERSTE i fondacije King Baudouin, kroz „Misli i poveži - Program regionalne politike“.

Radoš Mušović je crnogorski aktivista civilnog društva. Učestvovao je u radu organizacija civilnog društva na Zapadnom Balkanu i u Turskoj kroz EU TACSO 2 i CRNVO na izgradnji kapaciteta OCD-a kako bi bile efikasni pokretači promjena u svojim društvima i tako doprinijele procesima evropskih integracija svojih zemalja. Radoš je konsultant za Crnu Goru ispred Evropske fondacije za demokratiju.  Pored toga, fokusira se na upravljanje projektima i razvoj zajednica u trećem sektoru u Velikoj Britaniji. Radoš je predavač na Naprednom programu iz Evropskog prava i ekonomije na Pravnom fakultetu u Rigi. Stalni je član Zajedničkog konsultativnog odbora EU-Crna Gora u okviru Evropskog ekonnomskog i socijalnog komiteta. Posjeduje MSc u oblasti Međunarodnih i Evropskih politika sa Univerziteta u Edinburgu (Velika Britanija),  BSc novinarstva sa Univerziteta Crne Gore i postdiplomski sertifikat u oblasti evropskog prava i ekonomije sa Pravnog fakulteta u Rigi (Letonija).

[1] http://www.cedem.me/en/programmes/empirical-research/politacal-public-opinion/send/33-political-public-opinion/1956-political-public-opinion-poll-december-2019

[2] http://www.crnvo.me/sites/crnvo/files/article_files/montenegro_-_reform_leader_or_reform_simulacrum.pdf