Pravosudni organi nisu pronašli način za ograničenje upotrebe sporazuma o priznanju krivice za određena krivična djela, zaštitu interesa pravičnosti i prava oštećenih, zbog čega su se prednosti tog pravnog instituta u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost.

To je saopšteno tokom uvodnih izlaganja na godišnjoj konferenciji  „Efekti upotrebe sporazuma o priznanju krivice u crnogorskom pravosuđu“, koju je organizovao Centar za monitoring i istraživanje (CeMI), u okviru projekta "Pristup pravdi i ljudskim pravima u Crnoj Gori – projekat monitoringa suđenja 2021-2023" kojeg sprovodi u saradnji sa Akcijom za ljudska prava (HRA), a koji finansira Evropska unija i kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore.

Izvršna direktorka CeMI-ja Ana Nenezić podsjetila je da se kao osnovni cilj uvođenja ovog instituta u crnogorsko zakonodavstvo navodila potreba da se stvori normativni osnov za racionalizaciju krivičnog postupka, te brže i jednostavnije okončanje krivičnih postupaka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova, pod uslovom da je procedura sprovedena u skladu sa zakonom i da se kazne kreću u rasponu koji zakon određuje.

„Naši nalazi ukazuju da su se prednosti sporazuma o priznanju krivice u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost, jer pravosudni organi nisu pronašli način za ograničenje upotrebe sporazuma za određena krivična djela, zaštitu interesa pravičnosti i prava oštećenih. Primarni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike“, istakla je Nenezić.

Prema njenim riječima, nije postignut odgovarajući balans između učinjenih krivičnih djela i izrečenih sankcija. 

„Naime, stava smo da sporazume o priznanju krivice ne bi trebalo zaključivati za teška krivična djela, kao sto je to slučaj u najvećem broju zaključenih sporazuma (poput organizovanog kriminala, visoke korupcije, trgovine drogom, oružjem i ljudima, teško ubisto, nasilje u porodici, ) koja bi, imajući u vidu način izvršenja i/ili posljedice, ne bi trebalo da budu predmet sporazuma.) ili bi trebalo da to bude rijetka praksa opravdana okolnostima svakog konkretnog slučaja, što sada nije slučaj“, rekla je Nenezić.

Smatra da je posebno zabrinjavaće i nedopustivo što se sporazumi zaključuju i za krivična djela Nedozvoljene polne radnje i obljuba sa djetetom, na koja je, kako je podsjetila, CeMI ukazao u prethodnom izvjestaju.

„U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Takođe, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani, sudovi takve sporazume i prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja“, istakla je Nenezić.

Pojasnila je da Zakon o krivičnog postupku jasno propisuje da sporazum mora da bude u skladu sa interesima pravičnosti i da sankcija mora odgovorati svrsi zbog koje je izrečena.

„U Crnoj Gori to nije slučaj i još uvijek nije razvijena predvidljiva sudska praksa u pogledu primjene sporazuma o priznanju krivice, kako je prethodno konstatovano u Izvještaju CeMI-ja iz 2016.“, rekla je Nenezić.

Podsjetila je da Evropska komisija precizno ukazuje na iste probleme već godinama i navodi da „U oblasti borbe protiv organizovanog kriminala, Crna Gora je pozvana da preduzme konkretne mjere za ograničavanje primjene sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve, kako bi se povećala transparentnost i kredibilitet pravosudnog odgovora na organizovani kriminal kroz više odvraćajuću i dosljedniju politiku sankcionisanja. “

„Identične ocjene su ponovljene i u Izvještaju iz 2021. godine, da bi u posljednjem Izvještaju Evropske komisije (2022) bili notirani konkretniji problemi u vezi primjene instituta sporazuma o priznanju krivice: Korišćenje sporazuma o priznanju krivice mora se primjenjivati s krajnjom pažnjom, u prave svrhe i uz poštovanje svih potrebnih mjera zaštite. Pravna analiza troškova i koristi u interesu pravde treba da se sprovodi sistematski kada se koristi ovaj mehanizam. Ni u kom slučaju sankcije ne mogu biti ispod zakonskog minimuma“, navela je Nenezić.

Poručila je da transparentnost mora biti unaprijeđena, navodeći da sporazume nije moguće pronaći na stranicama nadležnih institucija i da jako teško doći do zaključenih sporazuma.

„Posmatrajući period od 2010. do 2019. godine, te broj zaključenih i od strane sudova prihvaćenih sporazuma o priznanju krivice, evidentno je da je broj sporazuma na nivou svih tužilaštava i sudova u konstantnom porastu. Najveći broj sporazuma zaključen je 2020. godine i to 559 sporazuma, dok do pada dolazi 2021. godine kada dolazimo na nivo 2019. godine, odnosno na 290 zakljucenih sporazuma“, rekla je Nenezić.  

Ukazala je da je primjena sporazuma ranije bila najrazvijenija na nivou SDT-a, do 2020. godine.

„Sada primat zauzimaju VDT i ODT Podgorica.  Finansijski efekti sporazuma su prisutni, ali je i dalje upitno u kojoj mjeri je njihovo zaključivanje doprinijelo ostvarenju boljih rezultata u finansijskim istragama čiji dometi su u slučajevima tzv. visoke korupcije ostali izuzetno skromni, u odnosu na pretpostavljene (ali ne i dokazane) prihode ostvarene kriminalnom djelatnošću“, zaključila je Nenezić.

Vršiteljka dužnosti predsjednika Vrhovnog suda, Vesna Vučković kazala je da je pitanje primjene sporazuma o priznanju krivice u dosadašnjoj stručnoj i laičkoj javnosti poprimalo izuzetnu važnost.

„Čvrst okvir Zakonika o krivičnom postupku koji postoji mora se mijenjati, ali u skladu sa standardima i dobrim praksama koje sa nama dijele države članice Evropske unije. U tom, pravcu smo analizirali kaznenu politiku za najteža krivična djela u sudskoj praksi, polazeći od ustavnog određenja i određenja Crne Gore kao države zasnovanoj na vladavini prava, načelu zakonitosti i Ustavom propisane nadležnosti Vrhovnog suda i držvnog Tužilaštva i formirali smo radnu grupu za izradu smjernica za primjenu sporazuma o priznaju krivice u čijem sastavu su sudije i državni tužioci najviših instanci“, navela je Vučković.

Smatra da su na ovaj način iskazali jasno opredjeljenje da raspoloživim institucionalnim kapacitetima doprinesu poštovanju ljudskih prava i vladavine prava što čini osnovu smjernica, kao i da pruže podršku sprovođenju reformi.

„Radna grupa je završila rad na izradi smjernica za primjenu sporazuma o priznanju krivice. Dokument koji je sveobuhvatan obuhvata smjernice za postupanje državnih tužilaca prilikom zaključivanja sporazuma o priznaju krivice, tako i smjernice za sudije povodom odlučivanja o sporazumu o priznanju krivice“, rekla je Vučković.

Pojasnila je da se smjernicama razrađuju materijalana i procesna pravila koja državni tužioci moraju da usvoje postupanju i u postupku zaključivanja sporazuma o priznaju krivice u predmietima organizovanog kriminala, korupcije i drugih predmeta koji izazivaju pojačanu pažnju javnosti.

„Smjernicama se pruža strtučna i savjetodavna podrška sudija u postupku odlučivanja o sporazumu kako bi se obezbijedilo ujednačavanje sudske prakse, unifikacija kaznene politike na način da se unaprijedi represivna i preventivna funkcija pravosuđa“, kazala je Vučković.

Ukazala je da će na osnovu ovog dokumenta, nadležni subjekti pristupiti izradi zajedničkog tehničkog rješnja u vidu tabele koja će upostaviti i olakšati praćenje pravilne politike sudova, učiniti je predvidljivom u slučajevima donošenja odluke o visini kazne i drugim izrečenim sankcijama na osnvou sporazuma, „sve u cilju da državni tužioci mogu da predlože kaznu koja je bila nešto niža od one koja se može očekivati ako se protiv okrivljenog vodi redovni postupak“.

Državni sekretar u Ministarstvu pravde i član Tužilačkog savjeta, Bojan Božović, rekao je da je sporazum o priznanju krivice dobar i kvalitetan institut koji je prenijet u crnogoorsko zakonodavstvo, navodeći da do sad iz određenih razloga nije ostvarivao svrhu.

„S vremena na vrijeme, od slučaja do slučaja, mogao se pretvoriti ili se pretvarao u svoju suprotnost. Razloga za to bilo je više i govoriti samo o jednom predmetu, instituciji, zakonskom rješenju sigurno nije način na osnovu kojeg ćemo doći do rješenja ovog problema. Zbog toga smo u poslednjem periodu multinstitucionalno, višeslojno i kroz različita iskustva i različita znanja ljudi koji se ovim pitanjem bave, došli do pretpostavki za buduće, bolje i kvalitetnije rješenje i sprovođenje kroz praksu sporazuma o priznaju krivice“, naveo je Božović.

Ukazao je da se Ministarstvo pravde, kroz reformu krivičnog zakonodavstva, između ostalog bavi i sporazumom  priznanju krivice, nabodeći da su uporedo sa tim kroz inicijativu Tužilačkog savjeta i Radne grupe došli smo smjernica koje će pomoći u budućoj primjeni sporazuma o priznananju krivice, kroz buduće izmjene Zakona o krivičnom postupku i člana 300, koji se odnosi na zaključivanje sporazuma o priznanju krivice.

„Kada je riječ o Zakonu o krivičnom postupku i Krivičnom zakoniku, oni su u formi nacrta poslati Evropskoj komisiji i vjerujem da će na u sličnom vremenskom intervalu dostaviti komentare i da ćemo onda imati jasniju sliku o tome u kom pravcu dalje ići“, rekao je Božović.