Ovaj policy brief analizira u kojoj mjeri postojeći pravni okvir i G2G sporazumi zaključeni sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Mađarskom, Francuskom i Sjedinjenim Američkim Državama obezbjeđuju zaštitu životne sredine tokom planiranja i realizacije infrastrukturnih projekata. Analiza pokazuje da problem nije u samom G2G modelu, već u činjenici da se ključne odluke o partneru, lokaciji i tehničkom rješenju često donose prije nego što procjene uticaja na životnu sredinu, razmatranje alternativa i javne konsultacije mogu imati stvarni uticaj na projekat.

Policy brief identifikuje četiri ključna strukturna rizika G2G modela – političko zaključavanje projekta, informacionu asimetriju, rascjepkanu odgovornost i pritisak brzine i finansiranja – koji mogu umanjiti djelotvornost postojećih mehanizama zaštite životne sredine. Uporedna analiza pokazuje da francuski model predstavlja najbliži primjer dobre međunarodne prakse zahvaljujući uključivanju odredbi o integritetu, borbi protiv korupcije i ekološkoj odgovornosti.

CeMI preporučuje uvođenje obaveznog testa javnog interesa prije pokretanja G2G pregovora, jačanje obavezujućih ekoloških klauzula u sporazumima i projektnim ugovorima, unapređenje transparentnosti kroz objavljivanje ključne dokumentacije, kao i jačanje nezavisnosti institucija koje sprovode postupke strateške procjene uticaja na životnu sredinu (SEA) i procjene uticaja na životnu sredinu (EIA). Cilj je da budući G2G sporazumi ne predstavljaju izuzetak od standarda zaštite životne sredine i transparentnosti, već instrument njihovog unapređenja.