Interaktivna mapa podrške LGBTIQ osobama, objedinjuje podatke o obučenim zdravstvenim i socijalnim radnicima, kao i kontakt osobama u lokalnim samoupravama, olakšaće pristup uslugama, ali kvalitetna institucionalna zaštita, pored stručne obučenosti, zahtijeva i empatiju.

To je poručeno na okruglom stolu “Unapređenje dostupnosti servisa i institucionalne zaštite LGBTIQ osoba u Crnoj Gori – predstavljanje rezultata i preporuka”, koji je organizovao CeMI.

Istraživačica javnih politika, CeMI Tamara Radunović, istakla je da je Crna Gora u prethodnim godinama ostvarila značajan napredak u uspostavljanju zakonodavnog okvira za zaštitu ljudskih prava i unapređenje položaja LGBTIQ osoba.

„Međutim, usvajanje zakona nije kraj procesa. Njihova stvarna vrijednost ogleda se u tome koliko se dosljedno primjenjuju i koliko su prava koja garantuju zaista dostupna građanima u svakodnevnom životu. To je posebno važno u oblastima zdravstvene i socijalne zaštite, gdje građani ostvaruju neka od svojih najosjetljivijih prava“, navela je Radunović.

Ukazala je da je posebno važno da građani i građanke mogu bez prepreka da ostvare svoja prava, da imaju povjerenje u institucije i da znaju gdje mogu da dobiju odgovarajuću podršku.

Radunović je kazala da su u okviru projekta pripremili Analizu primjene Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola u oblasti zdravstvene i socijalne zaštite i Interaktivnu mapu podrške – javno dostupan digitalni alat za jednostavniji pristup informacijama.

„Kroz analizu zakonodavnog i institucionalnog okvira, prakse institucija, odluka Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, kao i razgovore sa predstavnicima institucija i korisnicima usluga, nastojali smo da sagledamo kako se prava garantovana zakonom ostvaruju u praksi i gdje postoji prostor za unapređenje“, rekla je Radunović.

Paralelno sa tim, kako je dodala, prikupili su i sistematizovali podatke o zdravstvenim i socijalnim radnicima koji su prošli specijalizovane obuke za rad sa LGBTIQ osobama, kao i o kontakt osobama za LGBTIQ prava u lokalnim samoupravama koje djeluju u okviru Mreže za LGBTIQ prava.

„Na taj način stvorena je osnova za izradu Interaktivne mape koja na jednom mjestu objedinjuje informacije o dostupnim mehanizmima podrške“, pojasnila je Radunović.

Kazala je da su u ovaj proces uključili i samu zajednicu, navodeći da su razgovarali sa pripadnicima i pripadnicama LGBTIQ zajednice o njihovim iskustvima u ostvarivanju prava u sistemu zdravstvene i socijalne zaštite.

„Njihovi uvidi pomogli su nam da bolje razumijemo prepreke sa kojima se susrijeću, ali i da interaktivnu mapu oblikujemo u skladu sa stvarnim potrebama njenih budućih korisnika“, kazala je Radunović.

Radunović je kazala da u CeMI-ju vjeruju da će mapa doprinijeti lakšem pristupu informacijama, većoj dostupnosti podrške i jačanju povjerenja između građana i institucija.

Ona je pojasnila da su za izradu Interaktivne mape prikupili podatke svih javnih zdravstvenih i socijalnih institucija, kao i kontakt osoba koje su dio Mreže za LGBTIQ prava u lokalnim samoupravama.

„Zatim smo izradili standardizovane upitnike – jedan koji je služio za mapiranje obučenog osoblja u javnim zdravstvenim i socijalnim institucijama, a jedan u svojstvu Vodiča za polustrukturisane intervjue koje smo obavili sa LGBTIQ osobama”, navela je Radunović.

Govoreći o mapiranju obučenog osoblja u javnim zdravstvenim i socijalnim institucijama, Radunović je ukazala da je upitnik je poslat na 48 adresa ustanova, od čega su se odazvale 22.

“Od ove 22 institucije, ispred 7 je navedeno da osoblje nije prolazilo obuke, dok iz drugih odgovora navode da njihovi stručni radnici – pedagozi, psiholozi, medicinski tehničari, doktori, itd. jesu pohađali obuke”, kazala je Radunović.

Pojasnila je da su  kroz dodatne razgovore sa sagovornicima ispred institucija utvrdili da osoblje javnih zdravstvenih i socijalnih ustanova je takođe i samoinicijativno pohađalo obuke, koje se održavaju ad hoc, na inicijativu pojedinaca i bez sistematskog sprovođenja, uglavnom u organizaciji nevladinih organizacija.

“Ono što možemo navesti kao glavne preporuke koje su proizašle iz ovog dijela našeg istraživanja jesu: povećanje obaveznih obuka i edukacija zaposlenih, jasniji protokoli i procedure, uspostavljanje internih nadzora i mehanizama sankcija, kao i pojačana saradnja sa nevladinim organizacijama u cilju organizacije većeg broja obuka i edukacija za osoblja”, rekla je Radunović.

Govoreći o preporukama i zaključcima proizašlim analizom intervjua sa LGBTIQ osobama, Radunović je istakla da je veći broj sagovornika ukazao na nepovjerenje i strah od diskriminacije kada se treba obratiti javnoj zdravstvenoj i/ili socijalnoj ustanovi.

“Uprkos par primjera pozitivne prakse iz ličnih iskustava ili osoba bliskih ispitanicima, skoro svi sagovornici ističu da bi radije – ukoliko je to moguće, zadržali svoj identitet nepoznatim, u cilju izbjegavanja moguće diskriminacije, odbijanja usluge i slično.  Dakle, preporuke korisnika tj. LGBTIQ osoba se preklapaju sa predlozima predstavnika institucija kada govorimo o povećanju broja edukacija i obuka s ciljem senzibilisanja osoblja”, rekla je Radunović.

Ukazala je da su dodatne preporuke sagovornika veća transparentnost i dostupnost informacija o već postojećem obučenom osoblju, naročito na sajtovima institucija.

“Jedna od glavnih potreba ispitanika u tom smislu je dakle digitalizacija informacija, što nam je dalo dodatnu potvrdu da upravo izrada Interaktivne mape podrške može biti jedan od alata”, kazala je Radunović.

Navela je da je, kao primjer dobre prakse sa kojim su se susreli u realizaciji prikupljanja materijala za Interaktivnu mapu podrške LGBTIQ osobama, bilo ostvarivanje saradnje u vidu razmjene podataka sa kontakt osobama u lokalnim samoupravama koje su članovi Mreže za prava LGBTIQ osoba.

“Od 21 lokalnog koordinatora/ke u 21 lokalnoj samoupravi, samo u jednoj koordinator/ka nijesu bili dostupni, dok smo u svim ostalim opštinama uspjeli ostvariti saradnju u vidu razmjene podataka. Svi koordinatori koji su se odazvali su dostupni na Interkativnoj mapi podrške, i mogu biti kontaktirani za podršku i pomoć u ostvarivanju prava u oblastima zdravstvene i socijalne zaštite, ali i administrativne”, kazala je Radunović.

Interaktivna mapa podrške za LGBTIQ osobe je dostupna na sajtu organizacije, putem linka Mapa institucija i Mreže za prava LGBTIQ osoba — Crna Gora .

Tokom prvog panela Prezentacija rezultata projekta – Interaktivna mapa podrške i Analiza primjene Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola autorka Analize primjene Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola u oblasti zdravstvene i socijalne zaštite Aleksandra Džankić, ocijenila je da je usvajanjem Zakona o životnom partnerstvu 2020. godine napravljen važan iskorak, ali da njegovom primjenom nijesu otklonjene sve prepreke za ostvarivanje prava životnih partnera.

Podsjetila je da je zakon počeo da se primjenjuje 2021. godine, nakon donošenja dva pravilnika koja su omogućila sklapanje životnog partnerstva, ali da je nakon toga uslijedio period zastoja u usklađivanju ostatka pravnog sistema sa ovim zakonom.

Džankić je u analizi fokus stavila na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, kao oblasti koje se odnose na osnovna prava građana i imaju direktan uticaj na njihov svakodnevni život.

Govoreći o zdravstvenom sistemu, Džankić je navela da su analizirani Zakon o pravima pacijenata, Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju. Prema njenim riječima, sva tri zakona su usklađena sa Zakonom o životnom partnerstvu, zbog čega zaključuje da problem u ovoj oblasti nije normativni okvir, već njegova praktična primjena.

„Kada je riječ o socijalnoj zaštiti, situacija je znatno složenija. Iako je Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti usklađen 2025. godine, veliki broj podzakonskih akata još nije prilagođen novim zakonskim rješenjima. Prava su formalno priznata, ali da bi mogla da se ostvaruju, moraju biti uređena i podzakonskim aktima“, kazala je Džankić.

Ona je pojasnila da brojni obrasci za ostvarivanje socijalnih davanja i dalje prepoznaju bračnu i vanbračnu zajednicu, ali ne i životno partnerstvo, zbog čega građani u praksi nailaze na prepreke prilikom ostvarivanja zakonom garantovanih prava.

Ukazala je i na problem službenih evidencija koje ne sadrže podatke o životnim partnerstvima, zbog čega nije moguće utvrditi koliko je osoba koje su sklopile životno partnerstvo zaista ostvarilo prava koja im zakon garantuje.

Analiza je obuhvatila i godišnje izvještaje Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore. Džankić je navela da se od 2022. godine u izvještajima iz godine u godinu ponavlja preporuka da se propisi harmonizuju sa Zakonom o životnom partnerstvu lica istog pola.

Podsjetila je i da su ranije postojale diskriminatorne odredbe u pojedinim pravilnicima koji su regulisali medicinski potpomognutu oplodnju i dobrovoljno davanje tkiva i ćelija, ali da su one u međuvremenu izmijenjene.

Govoreći o sprovedenom istraživanju među institucijama, Džankić je kazala da je odziv bio veoma slab.

„Od velikog broja upita upućenih zdravstvenim ustanovama i centrima za socijalni rad stiglo je svega nekoliko odgovora. Iz odgovora se vidi da ne postoji jedinstvena praksa i da službenici nijesu jednako upoznati sa Zakonom o životnom partnerstvu. Jedni navode da postoje interna pravila, dok drugi tvrde da ih nema“, rekla je Džankić.

Ukazala je da su analizom odluka lokalnih samouprava utvrđene značajne razlike među opštinama. Kao pozitivan primjer navela je Budvu, koja je u svoje odluke uvrstila životno partnerstvo, dok pojedine druge opštine to još nijesu učinile.

To, kako je upozorila, može dovesti do situacije da ostvarivanje pojedinih socijalnih prava zavisi od mjesta prebivališta građana.

„Ne može pravo da zavisi od toga u kojoj opštini neko živi. Tamo gdje određena prava ostvaruju bračni i vanbračni partneri, trebalo bi da ih ostvaruju i životni partneri“, poručila je Džankić.

Kroz razgovore sa korisnicima prava, navela je, uočeni su nepovjerenje prema institucijama, strah od diskriminacije i autovanja, kao i nedovoljna informisanost o pravima koja im pripadaju.

Prema njenim riječima, mnogi se o svojim pravima informišu preko nevladinih organizacija i društvenih mreža, umjesto putem zvaničnih institucija.

Zbog toga je preporučila da institucije na svojim internet stranicama objave jasne procedure, obrasce i informacije o ostvarivanju prava, kao i da unaprijede saradnju sa nevladinim organizacijama.

Džankić je zaključila je da su prava životnih partnera u Crnoj Gori formalno priznata, ali da njihova praktična primjena i dalje značajno zaostaje za zakonskim rješenjima.

Tokom drugog panela „Od zakona do prakse: koliko su LGBTIQ prava stvarno primjenjiva u sistemu zdravstva i socijalne zaštite?“ zaštitnica prava pacijenata IJZCG dr Aleksandra Marjanović poručila je da pitanje ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu za LGBTIQ osobe nije samo pitanje dostupnosti zdravstvenih usluga, već i povjerenja u zdravstveni sistem i zaštite privatnosti pacijenata.

Ona smatra da zdravstveni radnici i pripadnici LGBTIQ zajednice diskriminaciju često posmatraju iz različitih uglova.

„Zdravstveni radnici uglavnom misle da je diskriminacija ako pacijent nije ostvario pravo na zdravstvenu zaštitu ili nije dobio terapiju. S druge strane, pripadnici ranjivih grupa diskriminaciju vide kroz loš prijem, neprimjeren ton, ogovaranje i druge suptilne oblike ponašanja koji narušavaju dostojanstvo i osjećaj sigurnosti“, rekla je Marjanović.

Kako je istakla, mnogi pripadnici LGBTIQ zajednice nemaju osjećaj sigurnosti kada dolaze u zdravstvene ustanove, a upravo ih strah da će njihovi lični podaci postati dostupni drugim osobama može odvratiti od traženja zdravstvene zaštite.

„Pacijenti se pitaju ko zna njihove podatke, ko može da pristupi njihovom zdravstvenom kartonu i da li će informacije o njihovom zdravstvenom stanju ostati povjerljive. Već u tom trenutku njima je otežano ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu“, kazala je Marjanović.

Smatra da samo informisanje zdravstvenih radnika o diskriminaciji nije dovoljno.

„Informacija i znanje nijesu isto što i promjena ponašanja“, poručila je Marjanović, dodajući da zdravstveni radnici često ne prepoznaju suptilne oblike diskriminacije.

Govoreći o istraživanjima u oblasti javnog zdravlja, Marjanović je ocijenila da u Crnoj Gori nedostaje ozbiljnih analiza koje bi omogućile praćenje promjena kroz vrijeme.

„Imamo mnogo deskriptivnih istraživanja, ali nemamo početne pokazatelje na osnovu kojih možemo mjeriti napredak. Potrebna su istraživanja koja će pratiti stavove zdravstvenih radnika, iskustva pacijenata, broj pritužbi i druge objektivne pokazatelje“, rekla je Marjanović.

Dodala je da podaci prikupljeni kroz istraživanja često ostaju neiskorišćeni, ocijenjujući da je potrebna bolja saradnja institucija i nevladinog sektora kako bi se rezultati koristili za unapređenje zdravstvenog sistema.

Govoreći o edukaciji zdravstvenih radnika, Marjanović je naglasila da nije dovoljno organizovati obuke, već je potrebno pratiti njihove rezultate.

„Nije važno samo imati edukacije, već vidjeti do kakvih su promjena one dovele i da li pacijenti zaista imaju više povjerenja u zdravstveni sistem“, rekla je Marjanović.

Posebno je ukazala na značaj digitalizacije zdravstvenog sistema, ali je naglasila da ona mora biti usmjerena na zaštitu prava pacijenata.

„Treba da napravimo sistem u kojem će svaki građanin, a posebno pripadnici ranjivih grupa, imati sigurnost da su njihovi zdravstveni podaci zaštićeni, da mogu da vide ko je pristupao njihovom kartonu, iz kojeg razloga i da imaju mogućnost da se žale“, zaključila je Marjanović.

Izvršna direktorica, Queer MNE Staša Bastrica,  podsjetila je da Crna Gora ima zakone, javne politike i Strategiju za unapređenje kvaliteta života LGBTIQ osoba, navodeći da je strategija usvojena i prije nego što je Evropska unija usvojila sličan dokument.

„Država se formalno zalagala da unaprijedi položaj LGBTIQ osoba, ali bojim se da je to godinama rađeno kako bi se ispunili određeni ciljevi u procesu pristupanja Evropskoj uniji i poslala poruka Briselu da Crna Gora radi na unapređenju prava marginalizovanih grupa“, kazala je Baštrica.

Istakla je da se problemi ne odnose samo na LGBTIQ zajednicu, već i na druge ranjive društvene grupe, ocijenjujući da je sistem pasivan i da veliki dio odgovornosti prepušta organizacijama civilnog društva.

Queer Montenegro, kako je navela, pruža servise podrške LGBTIQ osobama upravo zato što na lokalnom nivou i dalje ne postoje dovoljno senzibilisani i adekvatni servisi.

„Vlada potpuna difuzija odgovornosti i često se ne zna ko je za šta nadležan. To utiče na društvenu inkluziju LGBTIQ osoba, zbog čega naši servisi, posebno besplatna psihološka podrška, imaju sve više korisnika“, rekla je Baštrica.

Govoreći o iskustvima korisnika, Baštrica je navela da se ona najčešće odnose na odnos institucija prema LGBTIQ osobama.

„LGBTIQ osobe su ostavljene na cjedilu i na njihove zahtjeve se često ne odgovara“, kazala je Baštrica.

Predstavila je i rezultate istraživanja Queer Montenegra o učestalosti rodno zasnovanog nasilja nad lezbejkama, kojim je obuhvaćeno više od 150 ispitanica.

„Samo dva odsto ispitanica odgovorilo je da vjeruje da će ih sistem zaštititi. To je poražavajući podatak i jedan od razloga zbog kojeg se žrtve nasilja ne obraćaju institucijama“, rekla je Baštrica.

Prema njenim riječima, veliki broj LGBTIQ osoba i dalje skriva svoj identitet jer je, kako je kazala, „skrivanje identiteta postalo strategija preživljavanja“.

„Zbog toga mnogi, kada im je potrebna zdravstvena ili socijalna pomoć, pomoć traže preko ličnih poznanstava i preporuka kako bi došli do senzibilisanih stručnjaka“, navela je Baštrica.

Smatra da senzibilitet zdravstvenih i socijalnih radnika ne nastaje sam od sebe, već kroz edukaciju i direktan kontakt sa LGBTIQ osobama.

„Niko nije postao LGBTIQ friendly sam od sebe. Ljudi prolaze kroz proces upoznavanja, edukacije i razvijanja empatije. Samo teorijsko znanje nije dovoljno“, poručila je Baštrica.

Komentarišući primjenu Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola, Baštrica  je navela da je do intenzivnijeg rada na usklađivanju propisa došlo tek kada je to postalo dio završnih mjerila u procesu pristupanja Evropskoj uniji.

„Institucije su počele da rade tek kada je stigao podsticaj iz procesa evropskih integracija. Nažalost, motiv nije bilo unapređenje života građana, već ispunjavanje obaveza prema Evropskoj uniji“, kazala je Baštrica.

Dodala je da očekuje da će zakoni i podzakonski akti biti usklađeni, ali da ostaje pitanje njihove primjene u praksi.

Govoreći o Zakonu o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja, Baštrica je rekla da njegovo usvajanje još nije realizovano i da je proces blokiran.

Prema njenim riječima, Evropska unija i dalje insistira na usvajanju tog zakona kako bi transrodne osobe mogle da promijene oznaku pola u ličnim dokumentima bez obavezne sterilizacije.

„Očekujemo da će zakon biti usvojen, ali ukoliko bismo čekali isključivo političku volju, bojim se da bi politički interesi i dalje imali prednost nad ljudskim pravima“, zaključila je Baštrica.

Koordinator za razvoj, Centar za građansko obrazovanje CGO Miloš Knežević ocijenio je da visoko povjerenje građana u nevladine organizacije proizlazi iz činjenice da civilni sektor godinama pruža usluge i podršku marginalizovanim grupama koje bi trebalo da obezbijede institucije.

Prema njegovim riječima, brojna pitanja važna za svakodnevni život građana ostaju u drugom planu zbog političkih i identitetskih tema, dok se veliki dio odgovornosti za zaštitu ljudskih prava prepušta organizacijama civilnog društva.

Govoreći o pravima LGBTIQ osoba, Knežević je rekao da bez nevladinog sektora ne bi bilo ni Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola, niti bi se u Crnoj Gori uopšte govorilo o unapređenju prava te zajednice.

Istakao je da je usvajanje Zakona o partnerstvu lica istog pola bio važan korak, ali da njegovo puno značenje nije ostvareno zbog višegodišnjeg kašnjenja u usklađivanju podzakonskih akata i drugih propisa.

„Pet godina nakon početka primjene Zakona o životnom partnerstvu i dalje govorimo o minimumu prava koja nijesu omogućena u praksi“, rekao je Knežević.

On smatra da postoji paradoks u odnosu države prema civilnom sektoru.

„Kada dođe vrijeme izvještavanja prema Briselu, institucije u svoje izvještaje uvrštavaju rezultate koje je ostvario civilni sektor: broj servisa, edukacija i drugih aktivnosti i na osnovu tih rezultata Crna Gora dobija pozitivne ocjene u procesu evropskih integracija“, kazao je Knežević.

Ukazao je i na nedostatak institucionalnih servisa za LGBTIQ osobe, posebno u oblasti mentalnog zdravlja.

„Ne postoji licencirani servis koji pruza sistem unutar istog gdje LGBTIQ osoba može da se obrati za psihološku podršku namijenjenu njenim potrebama“, rekao je Knežević.

Govoreći o zakonodavnom okviru, Knežević je naglasio da LGBTIQ zajednica trenutno traži ostvarivanje osnovnih prava.

„Govorimo o Zakonu o životnom partnerstvu, Zakonu o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja i zaštiti od diskriminacije. To su minimalni uslovi za dostojanstven život“, rekao je Knežević.

Knežević smatra da građani u Crnoj Gori uglavnom upoznaju svoja prava tek kada im ona budu uskraćena, navodeći da institucije nedovoljno informišu javnost o procedurama i mehanizmima zaštite.

Prema njegovim riječima, zbog toga se mnogi i dalje oslanjaju na lične kontakte i organizacije civilnog društva kako bi ostvarili prava ili dobili informacije.

Govoreći o Zakonu o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja, Knežević je ocijenio da njegovo neusvajanje nije posljedica stručnih razloga, već političkih stavova.

„Još pokušavamo da ubijedimo donosioce odluka zašto je taj zakon potreban, iako je riječ o minimumu dostojanstva koje država treba da obezbijedi svojim građanima“, zaključio je Knežević.

Okrugli sto je organizovan u okviru projekta „Vidljivost za prava – Interaktivna mapa podrške LGBTIQ osobama u Crnoj Gori“, koji je realizovan uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.